Godine 1675. polihistor iz Upsale, Olof Rudbek, šalje ekspediciju na krajnji sjever Švedske. Njegovi studenti vraćaju se s crtežima drevnih spomenika, mapama i panoramama planinskih predjela. Četiri godine kasnije, Rudbek ta otkrića objavljuje u svom kapitalnom djelu Atlantica – bogato ilustrovanom djelu u kojem Švedsku predstavlja kao kolijevku svih mitova, ishodište velike civilizacije nastale među ledom i snijegom.
Tri vijeka kasnije, proučavalac renesansne književnosti Bernhard Širg kreće istim putem, prema sjevernim krajevima kojima je Rudbek dao mitsko značenje. Koji su prirodni prizori mogli iznjedriti priče o Atlantidi, Elizijumu i drugim utopijskim svjetovima?
U društvu Larsa Larsona, stručnjaka za panorame i strastvenog poznavaoca kartografije, Širg uranja u pejzaže koji su nadahnuli Atlanticu. Međutim, slika prirode koju je Rudbek smatrao vječnom i nepromjenjivom počinje da se raspada. Nekada čvrst temelj njegove vizije svijeta danas svjedoči o ubrzanim promjenama koje preoblikuju krajolik.
Iz tog postupnog nestajanja veze između prirode i priča kojima čovjek određuje svoje mjesto u svijetu rađa se novo traganje – potraga za osjećajem divljenja i čuđenja pred svijetom koji nepovratno ostavljamo iza sebe.
