Snimanje dokumentarnog filma na temu životne sredine danas se može posmatrati kao pokušaj da budete u trendu. Ali šta ako sam primorana? Kada su mi se rodila djeca, shvatila sam da doživljavam nešto poput klimatske tuge. Morala sam da radim nešto. Htjela sam da svojoj djeci pružim svijet u kome mogu da žive. I imala sam sreću – imam tatu koji već neko vrijeme razmišlja o tome. Usred apokaliptičnih scenarija, njegova ideja je pružila nadu. Osjećala sam kao da je moja misija da snimim film koji bi mogao da izazove širu raspravu ne samo o ideji moga oca, već i o tome šta naše putovanje otkriva o odnosu između moći (ljudi) i bolesti (planete). Gdje se nalaze praznine i šta su granice?! Zašto je tako zaglavljena? Voljela bih da film inspiriše publiku da budu dovoljno hrabri da se bore za velika djela, čak i kada se čini da je nemoguće uspjeti.